FIZIČKO ZLOSTAVLJANJE
Marina Ostrun, Nebojša Buđanovac
Fizičko zlostavljanje se odnosi na namjerno nanošenje ozljeda djetetu od strane roditelja ili odraslih osoba, ili na nesprečavanje istog od strane osoba koje za to znaju. Ono uključuje udaranje, šamaranje, nanošenje opeklina, bacanje na pod ili niz stepenice, vezanje uz radijator ili ormar, uskraćivanje hrane, zatvaranje na tavan ili podrum, davanje otrovnih sredstava, alkohola ili neodgovarajućih lijekova, pokušaje utapanja ili davljenja djeteta.
Fizičko zlostavljanje sprovode oni roditelji ili staratelji koji ne razlikujući korektivne i disciplinske mjere od zlostavljanja, snažnim udaranjem, šamaranjem, nanošenjem opekotina, bacanjem na pod ili niz stepenice, pokušajima davljenja, utapanja i dr., djeci namjerno i nepravedno nanose tjelesne povrede i bol. Ovdje je važno napomenuti da između fizičkog zlostavljanja i tjelesnog kažnjavanja postoji velika razlika, kao i to da je dijete, osobito u periodu ranog djetinjstva, premlado i nezrelo da bi moglo u potpunosti razumjeti posljedice svog ponekad neželjenog ponašanja.
Fizičko zlostavljanje uzrokuje različite ozljede, a u najekstremnijim slučajevima može uzrokovati i smrt.
Podaci SOS telefona u Zagrebu za 2002. godinu načinjeni prema telefonskim pozivima pokazuju: u 75 posto slučajeva zlostavljane su žene, 16 posto djeca, pet posto starije osobe i četiri posto ostali. Skoro sve telefonske linije za psihološku i druge vrste pomoći u Hrvatskoj bilježe porast zlostavljanja starijih osoba.
U razgovoru s brojnim stručnjacima i volonterima koji rade sa žrtvama, te prateći druge medije, daju se zaključiti važne posljedice medijskog eksponiranja žrtve:
- mnogi žrtvi ne vjeruju
- istodobno, stručnjaci relativno lako mogu procijeniti govori li žrtva istinu, jer je riječ o specifičnim situacijama kakve je teško 'fingirati'
- rješavanje problema je sporo i teško, a dodatno je otežano općepoznatim i općeprisutnim problemima hrvatskog društva
- javnost nije dovoljno senzibilizirana i najčešće se ponaša tako da se ne želi miješati u 'tuđe privatne stvari'.
Fizičko zlostavljanje je fizičko ozljeđivanje djeteta. Uključuje iskazivanje otvorene tjelesne agresije prema djetetu i prisustvo neslučajne povrede.
Roditelji tuku djecu kada su ljuti. Time pokazuju djeci da je nasilje jedan od načina na koji je u redu ispoljavati ljutnju. U obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici odvija se primarna socijalizacija. U njoj dijete uči i stječe obrasce ponašanja od svojih uzora- roditelja. No ti naučeni obrasci ponašanja ne moraju biti i društveno najprihvatljiviji. Zbog fizičkog nasilja u obitelji dijete može razviti i devijatne oblike ponašanja.
Najčešće ozljede su:
• neobjašnjive modrice, različite starosti (što se vidi po boji modrice)
• neobjašnjive opekline (u obliku cigarete, pegle...)
• neobjašnjive posjekotine (na ustima, rukama, nogama ili trupu)
• neobjašnjivi prijelomi kostiju
• izbijeni ili klimavi zub/i
• ozljede koje su posljedica ljudskog ugriza
• iščupana kosa
• neobjašnjive duboke ogrebotine
• prisustvo ozljeda nakon školskih praznika, vikenda ili izostanaka iz škole
Kako se fizičko zlostavljanje vidi u ponašanju djeteta?
• plašljivo je, boji se fizičkog kontakta
• destruktivno je prema sebi ili prema drugima
• povučeno je, izolirano ili agresivno
• ima loše socijalne odnose
• ima problema u učenju, slab uspjeh u školi, lošu koncentraciju
• bježi od kuće
• pokazuje delinkventna ponašanja
• ima čudna objašnjenja za ozljede
• žali se na bolove ili se čudno kreće
• nosi odjeću koja sakriva (puno odjeće, dugi rukavi ljeti i sl.)
• boji se odlaska kući
Fizički zlostavljana djeca uče da je u redu udarati nekoga koga se voli.
Većina roditelja osjetila je potrebu da udari dijete, barem jednom, u nekom određenom trenutku. Ti osjećaju mogu biti osobito izraženi kad dijete ne želi prestati plakati, prigovarati ili prkositi nam. Ponekad to ima manje veze s djetetovim ponašanjem, već je više vezano za našu iscrpljenost, razinu stresa, anksioznosti ili nezadovoljstva. Nažalost, mnogi roditelji nisu toliko suzdržani. Možemo samo nagađati zašto, ali roditelji koji fizički zlostavljaju svoju djecu imaju neke zajedničke karakteristike. Kao prvo, imaju izražen nedostatak kontrole impulsa. Roditelji, koji fizički zlostavljaju, napast će svoju djecu uvijek kad imaju neke negativne osjećaje koje moraju izbaciti. Čini se da ti roditelji imaju vrlo malo, ako uopće imaju, svjesnosti o posljedicama toga što rade svojoj djeci. To je gotovo automatska reakcija na stres. Impuls i akcija su kod njih ista stvar.
Fizički zlostavljači često sami potječu iz obitelji u kojima je zlostavljanje bilo uobičajeno. Veći dio njihovog odraslog ponašanja direktno je ponavljanje onoga što su doživjeli i naučili u mladosti. Njihov model ponašanja bio je zlostavljač. Nasilje je jedini alat koji su naučili koristiti u suočavanju s problemima i osjećajima - osobito s osjećajima ljutnje. Mnogi roditelji koji fizički zlostavljaju uđu u odraslo doba s ogromnim emocionalnim manjkom i neispunjenim potrebama. Emocionalno, oni su još uvijek djeca. Često u svojoj djeci vide zamjenske roditelje koji bi trebali ispuniti emocionalne potrebe, koje njihovi pravi roditelji nisu ispunili. Zlostavljači postanu bijesni kad dijete ne može ispuniti njihove potrebe. Oni planu. U tom trenutku, dijete je više nego ikad zamjenski roditelj, jer je zapravo roditelj zlostavljača ona osoba na koju je zlostavljač zapravo bijesan.
Mnogi od ovih roditelja također imaju problema i s alkoholom ili drogama. Konzumacija psihoaktivnih tvari često doprinosu slomu kontrole impulsa, iako ni u kom slučaju nije jedina.
'''Ako je djetinjstvo razdoblje nepopustljive tjeskobe, napetosti i boli, razvijamo negativna očekivanja i nepopustljive brane'''
Fizičko nasilje nad djecom često je reakcija na stres na poslu, sukobe s drugim članovima obitelji ili prijateljima, ili na općeu napetost zbog nezadovoljavajućeg života. Djeca su lake mete: ne mogu se braniti i može ih se preplašiti, tako da šute. Nažalost, i za zlostavljača i za žrtvu, iskaljivanje ljutnje daje zlostavljaču samo privremeni mir. Pravi izvor njegovog bijesa ostaje nepromijenjen i čeka da se ponovo prelije.
Drugi zlostavljači umjesto da okrivljuju druge za svoje ponašanje, pokušavaju ga opravdati, kao da je u djetetovom najboljem interesu. Mnogi roditelji još uvijek vjeruju da je fizičko kažnjavanje jedini učinkoviti način da unesu u svoju kuću neku moralnu lekciju ili lekciju iz ponašanja. mnoge od tih "lekcija" daju se u ime religije. Osim Biblije, ni jedna knjiga nije bila toliko krivo shvaćana kao opravdavateljica batina. Takvi roditelji često vjeruju u prirođenu zlonamjernost djece. Vjeruju da će izrazito batinjanje spriječiti dijete da se pokvari.
Zapravo, istraživanja pokazuju da fizičko discipliniranje nije osobito učinkovito kao kazna, čak niti za određena neželjena ponašanja. Batine su se pokazale samo kao privremeno rješenje, i u djeci stvaraju snažne osjećaje bijesa, fantazije o osvećivanju i mržnju prema samome sebi. Prilično je jasno da mentalna, emocionalna i često tjelesna šteta koju uzrokuje fizičko zlostavljanje daleko nadmašuje bilo kakve trenutne prednosti.
PASIVNI ZLOSTAVLJAČ:
Osim roditelja koji aktivno zlostavljaju djecu, u obiteljskoj drami postoji još jedan igrač koji mora podijeliti dio odgovornosti. To je roditelj koji dozvoljava da se zlostavljanje događa zbog njegovog straha, ovisnosti ili potrebe da se održi obiteljski status quo. Takav je roditelj pasivni zlostavljač. Dozvoljavajući si da ga obuzme osjećaj bespomoćnosti, neaktivni roditelj može lakše negirati svoje tiho sudjelovanje u zlostavljanju. Ponašajući se zaštitnički ili racionalizirajući neaktivnost tihog partnera, zlostavljano dijete može lakše negirati činjenicu da su ga oba roditelja iznevjerila.
Sva zlostavljana djeca vjeruju u dvije laži: da su loša djeca i da ih tuku samo zato što su loši. S obzirom da ove laži potječu od snažnog, sveznajućeg roditelja, morale su biti istnite. Takve laži ostaju neoborivima za većinu odraslih koji su bili fizički zlostavljani kao djeca.
Mnogo godina se vjerovalo da gotovo sva fizički zlostavljana djeca i sama postaju zlostavljajućim roditeljima. Napokon, to je jedini model koji su imali. Ali novije studije dovode u pitanje te pretpostavke. Zapravo, ne samo da je velik dio zlostavljane djece izrastao u nenasilne odrasle osobe, već jedan dio takvih roditelja ima velikih poteškoća čak i s blagim, nefizičkim metodama discipliniranja svoje djece. U pobuni protiv boli iz vlastitog djetinjstva, ovi roditelji zaziru i od postavljanja granica, i od prisiljavanja na pridržavanja postavljenih pravila.
EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE
Emocionalno zlostavljanje može ozbiljno ugroziti psihološki i socijalni razvoj.
Emocionalno zlostavljanje odnosi se na slučajeve kada roditelji trajno propuštaju iskazivanje ljubavi i pažnje svojoj djeci, te na situacije kada se djetetu prijeti, podruguje mu se ili često viče na njega govoreći mu: "Glupane, kako ne možeš naučiti pjesmicu?" ili "Gadiš mi se. Umukni!" ili "Nikad ništa od tebe:".
Emocionalno zlostavljanje pogađa djecu vrlo duboko. Djeci je potrebna ljubav, ohrabrivanje i pohvala od roditelja kako bi mogla biti samopouzdana i osjećati se sretno. Ako odrasli stalno prijete djetetu ili su ljuti, sarkastični i kritični, kod djece stvaraju osjećaj nevoljenosti te djeca počinju gledati na sebe kao da uopće ne zaslužuju da budu voljena.
Što je to emocionalno zlostavljanje?
Emocionalno zlostavljanje je obrazac ponašanja koji destruktivno djeluje na djetetov emocionalni razvoj i osjećaj vlastite vrijednosti. Konstantno kritiziranje, izrugivanje, vrijeđanje i odbacivanje neki su od oblika u kojima se verbalno ispoljava emocionalno zlostavljanje. Emocionalno zlostavljanje su i pretjerani, agresivni i nerazumni zahtjevi koje odrasli postavljaju pred djecu, te neprihvaćanje djetetovih potreba za pažnjom, ljubavlju i brigom neophodnim za djetetov zdravi psihološki razvoj.
Emocionalno zlostavljanje uključuje kontinuirano i trajno nanošenje psihičke boli kroz različite modalitete hostilnosti i ravnodušnosti odraslih prema djeci, neiskazivanje ljubavi ili pažnje, previsoke zahtijeve, nerealna očekivanja i ambicije, različite vrste omalovažavanja, ismijavanja, podrugivanja, verbalne napade i potpuno odbacivanje djeteta, što direktno dovodi do gubitka samopouzdanja, samopoštovanja i neurotskih poremećaja.
Pokazatelji emocionalnog zlostavljanja
Fizički pokazatelji ove vrste zlostavljanja su poremećaji navika (“njihanje”, sisanje palca, noćne more, noćno mokrenje), zaostajanje u razvoju, pasivnost ili agresivnost, antisocijalno ili destruktivno ponašanje i delikvencija. Dječaci su skloniji nasilničkom ponašanju, a djevojčice mogu ispoljiti regresivno ponašanje neuobičajeno za dob, kao npr. sisanje palca ili prianjanje uz druge. Indikativno ponašanje uključuje poremećaj govora, zaostajanje u fizičkom i psihičkom razvoju, alkoholizam, narkomaniju, sklonost ka samopovređivanju, pogoršanje postojećih bolesnih stanja (npr. bronhitis ili alergije), pojačana anksioznost, apatija, depresija, pokušaj ili izvršenje suicida.
Odgojna zapuštenost i zanemarivanje uključuje dugotrajno nezadovoljenje djetetovih osnovnih potreba (ishrana, odjeća, obuća, uskraćivanje odgovarajućeg smještaja), uskraćivanje prava na zdravstvenu zaštitu, njegu, odgoj i školovanje, te ostavljanje kod kuće djece koja su još uvijek mlada da bi se brinula o sebi, kao i napuštanje djeteta.
Pokazatelji odgojne zapuštenosti i zanemarivanja
Fizički pokazatelji odgojne zapuštenosti i zanemarivanja su prisustvo bolesti uslijed nezadovoljenja djetetovih potreba za zdravstvenom zaštitom i liječenjem (propusti u vakcinisanju i obezbjeđivanju potrebnih pomagala, kao što su naočale, slušni aparat itd.). nedostatak potrebne njege u slučaju hroničnog oboljenja djeteta, izgladnjelost i nadutost trbuha uslijed nezadovoljenja osnovnih potreba za ishranom, neprikladna odjeća, higijenska zapuštenost, vašljivost i dr. zbog nedostatka roditeljskog nadzora i/ili napuštanja djeteta. Ponašanje koje ukazuje da se radi o odgojno zapuštenom ili zanemarenom djetetu su stalni umor ili bolest, krađa hrane, prosjačenje od vršnjaka, nemogućnost koncentriranja na školski rad, spavanje na nastavi, zakazivanje u školskom uspjehu, često izostajanje ili napuštanje škole i autodestruktivnost.
Najrašireniji oblici emocionalnog zlostavljanja su:
• Odbacivanje - dijete se ignorira, govori mu se da je inferiorno ili beskorisno, obezvrijeđuju se njegova razmišljanja ili osjećaji i sl.
• Ponižavanje - vrijeđanje, ismijavanje, imitiranje djetetovih nedostataka, vikanje, psovanje, ponižavanje pred drugima i sl.
• Teroriziranje - izazivanje ekstremnog straha, prisiljavanje djeteta na neke aktivnosti zastrašivanjem, dovođenje djeteta ili prijetnja da će ga se dovesti u neprikladno ili opasno okruženje kao što je na primjer prijetnja djetetu da će ga se ostaviti, prodati, povrijediti ili ubiti ili prijetnja uništenjem djetetu vrijednih stvari ili povrijeđivanjem voljenih osoba ili kućnih ljubimaca.
• Izolacija - spriječavanje kontakata s drugim osobama, spriječavanje aktivnosti izvan kuće, zaključavanje i sl.
• Iskorištavanje/korupcija - podržavanje i navođenje na ponašanja koja nisu u skladu sa zakonom ili korištenje djeteta za korist ili zaradu i sl.
• Ignoriranje - zakašnjelo reagiranje na djetetove potrebe, ne pokazivanje naklonosti i nježnosti prema djetetu, s djetetom se razgovara samo kada je to nepohodno i sl.
• Manipuliranje - manipulacija djetetovim osjećajima u svrhu rješavanja nekih problema roditelja. Vrlo često se događa tijekom razvoda braka.
Kako prepoznati emocionalno zlostavljanje?
Najčešće, emocionalno zlostavljana djeca osjećaju:
• tugu i potištenost
• strah
• nesigurnost
• nepovjerljivost
• zabrinutost
• krivnju
• usamljenost
Također, emocionalno zlostavljana djeca često imaju:
• lošu sliku o sebi
• problema sa spavanjem
• glavobolje, trbobolje i ostale bolove za koje nema medicinskog objašnjenja
• smetnje koncentracije
Kako se emocionalno zlostavljanje može vidjeti u ponašanju djeteta?
Kroz:
• razdražljivost
• povlačenje od društva
• neposlušnost
• laganje
• izbjegavanje obaveza
• delinkventno ponašanje
• slab uspjeh u školi
Značajke zlostavljača
Razvoj zlostavljačke ličnosti vezan je uz rano doživljavanje zlostavljanja unutar obitelji, odnosno uz odrastanje i sazrijevanje u okolnostima koje je uključivalo osvetničko, neustavno kažnjavanje, brutalno premlaćivanje, stalnu kritiku usmjerenu na osobu u cijelosti, a ne na pojedinačno ponašanje. Na taj mu se način upućuje stalna kritika da ništa ne vrijedi. Zlostavljači su bili najčešće fizički zlostavljani u djetinjstvu, što pogoduje razvoju osobe sklone nasilnom ponašanju.
Zlostavljači često pokazuju poremećaje ličnosti, u čijem se ponašanju ističe slaba kontrola impulsa, antisocijalno ponašanje, nizak prag tolerancije na frustrativne situacije, nedostatak empatije. Najčešće se radi o tzv. graničnoj organizaciji ličnosti, koja je karakterizirana intenzivnim i nestabilnim interpersonalnim odnosima, nestabilnim doživljajem sebe, jakom ljutnjom i impulzivnošću. U zlostavlajača se opisuje i postojanje određene psihopatologije: psihoze, alkoholizam i općenito abususa ili ovisnost o psihoaktivnim sredstvima.
[ Vrh stranice ]