OBILJEŽJA SAMOUBOSTAVA KOD DJECE I ADOLESCENATA
Višnja Kušić
Prema najnovijim podacima, svako dva sata jedna mlada osoba počini samoubojstvo. Samoubojstvo (suicid) odnosi više mladih života nego bilo koja bolest ili prirodni uzrok.
Suicidalno ponašanje rezultat je složenog međudjelovanja psihijatrijskih, društvenih i obiteljskih čimbenika. Mnogo je više suicidalnih pokušaja i naznaka nego ih se uistinu obavi. Jedna epidemiološka studija je pokazala da se na svaka 23 pokušaja stvarno obavi jedno samoubojstvo. Međutim, važno je pozorno pratiti one koji to pokušavaju. 10% od onih koji pokušaju samoubojstvo, uspjet će u nekom drugom pokušaju.
Samoubojstvo ima snažan učinak na obitelj, školu i zajednicu te osobe.
Broj samoubojstava mladih u čitavom svijetu raste i mladi se ubrajaju među grupe s povećanom opasnosti od samoubojstva.
Gotovo u svakom slučaju, pojačana se sklonost prema samoubojstvu razvija u djetinjstvu, što je duševna trauma bila teža, to će se ta sklonost prije pokazati.
Dijete koje pokuša samoubojstvo, svojim činom okrivljuje i druge ljude, život, društvo u cjelini, ali ne u tolikoj mjeri kao sebe (nesvjesno) i što je značajno, nikada ne manifestira agresiju prema okolini u takvoj mjeri kao prema sebi.
Srećom, kod djece u većini slučajeva prevladava težnja za životom i tada pokušaj samoubojstva predstavlja jasan apel, poziv u pomoć, da se nešto mijenja u njihovom životu.
Parasuicid je započet, a ne okončan čin samoubojstva. Potencijalne samoubojice svoj akt ne izvedu do kraja i sve okonča pokušajem-bilo da ih netko otkrije i spriječi, bilo da tijekom pokušaja dođe do nekih teškoća i problema, bilo da se preplaše i odustanu od svoje namjere.
Parasuicid je češće prisutan kod mlađih žena, i najčešće nije prethodno planiran.
Pokušaji samoubojstava u dječjoj dobi češći su kod dječaka, ali u adolescenciji se taj odnos mijenja i tu su pokušaji češći kod djevojaka.
Među uspjelim samoubojstvima prevladavaju muškarci.
Nažalost, ako se za jedan problem može reći da nema nekog općenito poznatog uzroka, onda je to samoubojstvo. Ima ih stotine, ali je teško izdvojiti onaj pravi.
Rizični čimbenici
Rizični čimbenici za samoubojstvo uključuju:
- prethodni pokušaji samoubojstva
- članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo
- prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti
- nedavni veliki stresovi, npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom
- društvena izolacija - osoba nema društvenu alternativu niti vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva
- ovisnost o drogama ili alkoholu: droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem- Vatreno oružje u kući, osobito ukoliko je napunjeno
Mogući povodi, motivi i uzroci samoubojstava mladih mogu biti:
- Izrazit školski neuspjeh i ponavljanje razreda, isključenje iz škole
- Emocionalna nezrelost
- Socijalna nezrelost
- Psihička rastrojenost
- Mentalna poremećenost
- Nesigurnost
- Bolesna ljubomora
- Sukobi s roditeljima, profesorima i odgajateljima
- Prekid ljubavne veze
- Smrt i gubitak roditelja ili neke druge bliske osobe
- Neželjene trudnoće
- Fizičko i psihičko zlostavljanje
Mlada osoba se odlučuje na samoubojstvo zbog čitavog niza negativnih okolnosti koje su se gomilale tijekom njenog života. Rijetko se radi o samo jednom uzroku.
Početak i kraj depresivnih kriza kriju najveći rizik i opasnost od samoubojstva.
Najčešća upozorenja kod mladih, koja upućuju na samoubojstvo
- Ekstremne promjene u ponašanju
- Prijašnji pokušaj samoubojstva
- Suicidalna prijetnja ili izjava, prijašnji pokušaj samoubojstva
- Znakovi depresije
- Zloupotreba droga
- Smanjena aktivnost, gubitak interesa
- Povlačenje od ljudi
- Promjene apetita i spavanja
- Nisko samopoštovanje
Adolescenti su najranjiviji zbog mnogih promjena koje se događaju u njihovom životu.
Važan period u životu bilo kojeg adolescenta je seksualno sazrijevanje, razvoj individualnosti i često dolazi do postavljanja pitanja: Tko sam ja? To je dosta osjetljivo potanje i odgovor može rezultirati pozitivnim i negativnim osjećajima. Jedan od važnih faktora je i osjećaj samoće-koji se očituje na različite načine; ja sam sam, nitko me ne razumije, ja sam jedinstven, ovo što se događa meni ne događa se nikome drugome.
ULOGA OBITELJI
Tijekom ranih godina, najvažniji je koncept obitelj. U tom okruženju dijete provodi najveći dio vremena, stječe mnoge važne vještine, stavove, vrijednosti i uvjerenja.
Roditelji mogu dijete lako potaknuti na suicidalno ponašanje:
-razmaženost i raznježenost, posljedica su toga da roditelji žele djecu zaštititi od životnih strahota i to dijete nema snage za samostalnost, nema hrabrosti ući u ''surovi život'' pa ostaje stalno upućeno na roditelje i njihovu pomoć
-roditelji djetetu uklanjaju s puta sve teškoće i dijete ne razvija svoje vlastite snage i iz svega toga rezultira slabost i strah pred životom.
-ako recimo stalno ponavljaju da će se ubiti zbog neke nepravde koju im drugu čine, navođenje svojeg lošeg zdravstvenog stanja kao sredstva pritiska-što ima snažno djelovanje na emocije djece.
-neobaviještenost je isto jedan od razloga straha. Jer što je čovjek bolje obaviješten, to više ima šansi da neće propasti u krizi, nego da će naći nekakav izlaz.
-strah od roditelja i obeshrabrenost-škrtarenje na pohvalama i priznanjima, obilno dijeljenje prijekora i ponižavanje od strane roditelja.
Osjećaj ja sam ništa, nikomu ne mogu dati ništa, nikome ne značim ništa-početni je stupanj razvoja prema samoubojstvu.
Roditelji to najčešće čine nesvjesno i kod djece mogu razviti osjećaj krivice zbog roditeljske nesreće i patnje.Strah od roditelja može čak prerasti u strah od života.
Dijete također može pomisliti na samoubojstvo ako se duboko razočara u roditelju kojeg je donedavno smatralo nepogrešivim, najboljim, idealiziralo ga.
S djetetom koje makar u šali najavi da će počiniti samoubojstvo, treba s puno topline, nježnosti i ljubavi porazgovarati, zaokupiti ga aktivnostima za koje pokazuje posebno zanimanje, igrati se, zabavljati.
Ako dijete i dalje pokazuje samoubilačke tendencije treba zatražiti savjet i pomoć stručnjaka.
Slično treba postupiti i sa starijom djecom, poglavito adolescentima.
Roditelj koji uživa puno dječje povjerenje sretan je i učinkovit odgojitelj. Njemu će dijete povjeriti svoje male tajne, iznijeti tegobe, probleme, nedoumice.
Roditelj treba biti čvrst oslonac i potpora djetetu, podijeliti s djetetom njegovu radost i suosjećati u tuzi i patnji.
Nastavnici mogu roditeljima pomoći da bolje razumiju kulturu mladih i probleme s kojima se mladi susreću.
Naravno potrebna je i dodatna edukacija roditelje i školskog osoblja kako bi imali konkretnije informacije. Treba se pomoći roditeljima da odrede obrazac rizičnih faktora da znaju odrediti da li postoji potreba za profesionalnim savjetovanjem.
Poduzimanje akcije
Roditelji mogu poduzeti tri koraka:
- pronaći pomoć svom djetetu (psihijatar)
- podržati svoje dijete (slušati ga, izbjegavati pretjerane kritike, ostati u vezi s njim)
Prijatelji tinejdžeri mogu poduzeti slijedeća tri koraka:
- shvatiti ozbiljno prijateljeve namjere
- ohrabriti prijatelja da potraži profesionalnu pomoć, otpratiti ga, ako treba
- razgovarati o tome s odraslom osobom od povjerenja. Ne treba biti sam u pomaganju prijatelju
DETEKCIJA-otkrivanje namjera
Rana detekcija je važna kod pokušaja samoubojstva. To je važan zadatak nastavnika i školskih djelatnika i same obitelji.
INTERVENCIJA-poduzimanje akcija da si osoba ne oduzme život
Što se ranije prepoznaju suicidalni simptomi, manje je potrebno napora kod intervencije.
Tu je iskrenost najbolji način. Nikad se ne smije dati obećanje o povjerljivosti suicidalnih namjera pojedinca. Neke škole i stručnjaci su osmislili ugovor koji jednostavno zahtjeva da osoba napismeno obeća da si neće nauditi.
Ako ipak dođe do hospitalizacije, pojedinac treba biti okružen zdravstvenim stručnjacima da se osigura da neće ništa napraviti.
Intervencija može imati više oblika i sve ih treba koristiti.
Prevencija uključuje edukaciju učenika i zajednice te upozoravanje na opasnosti suicidalnih namjera. Intervencija nad suicidalnim učenikom uključuje zaštitu i pomoć. Naknadna prevencija uključuje stanja kad je već nastupilo samoubojstvo, a žele se spriječiti nova. U svim je slučajevima potrebno unaprijed imati plan akcije.
Što se može reći učeniku sa samoubilačkim namjerama i niskim samopoštovanjem?
- Treba ga aktivno slušati. Naučiti ga vještinama rješavanja problema.
- Ohrabrivati pozitivno razmišljanje. Umjesto da kaže da nešto ne može napraviti,treba reći da će pokušati.
- Pomoći napisati učeniku popis njegovih dobrih kvaliteta.
- Dati učeniku priliku za uspjeh. Pohvaliti ga kad god je moguće.
- Pomoći studentu da napiše korak-po-korak plan za postizanje njegovih ciljeva
- Razgovarati s obitelji kako bi oni bolje razumjeli kako se učenik osjeća
- Može se s učenikom napraviti ugovor prema kojem se nagrađuju pozitivna ponašanja i nova znanja
- Uključiti učenika u pozitivne aktivnosti u školi i zajednici
PREVENCIJA
Naglasak je na PRIMARNOJ PREVENCIJI-obuhvaća aktivnosti koje će smanjiti pojavnost suicida.
To su aktivnosti koje se odvijaju na širem društvenom planu i preko njih se mijenja način razmišljanja i rješavanja problema.
-odgajaju se ljudi sa pozitivnim načinom razmišljanja i rješavanja problema, a društvo stvara takve uvjete življenja da izostaju razlozi za nesigurnost i gubitak samopoštovanja
-otkrivaju se i identificiraju osobe s povećanim rizikom-uspostavlja se iskrena i kontinuirana komunikacija s osobama koje su zaokupljene samoubilačkim mislima
SEKUNDARNA PREVENCIJA obuhvaća aktivnosti koje su usmjerene na rano i učinkovito otkrivanje problema i poduzimanje aktivnosti da se problem riješi.
Njome se obuhvaćaju osobe koje su već ugrožene i zahvaćene idejama o samoubojstvu.
TERCIJARNA PREVENCIJA obuhvaća mjera nakon pokušaja samoubojstva, praćenje osoba, reduciranje životnih pritisaka, rad na sprečavanju recidiva, otklanjanje uzroka, povoda i motiva koji su prouzročili prethodni pokušaj.
STVARI KOJE TREBA ZNATI O SAMOUBOJSTVU MLADIH
- 9 od 10 adolescenata koji su izvršili suicid su prije toga upozorili okolinu na svoje namjere.
- Adolescenti koji pričaju o samoubojstvu –u većini slučajeva misle ozbiljno i treba s njima razgovarati.
- Većina ih samo želi okončati svoju psihološku bol i žele nastaviti živjeti-ali u boljoj okolini.
- Edukacija o samoubojstvu ne vodi ka njemu ili uzrokuje suicidalno ponašanje. Ona pomaže ljudima da prepoznaju vršnjake i ostale osobe u riziku i da im pruže odgovarajuću pomoć-jer ipak, većina mladih se prvo obrati prijatelju za pomoć
- Većina adolescenata koja pokuša ili izvrši suicid nema mentalni poremećaj.
- Samoubojstvo se javlja u svim društvenim slojevima.
- Većina adolescenata ne traži stručnu pomoć nego se prvo obrate roditelju, vršnjaku ili školskom osoblju.
ZAKLJUČAK
Osnovno što treba imati u vidu je da je suicidalna osoba uvijek i obavezno u krizi, a naš je zadatak da joj dajemo podršku i da je pratimo na putu rješavanja krize i potičemo u traženju životnih alternativa.
Potištenost, povučenost, nesigurnost, usamljenost i sl. su pasivno oblici poremećaja u ponašanju i često im se na poklanja dosta pažnje jer takva djeca ne rade probleme u razredu i nikome ne smetaju.
Sprečavanje samoubojstva postaje zadaća svih ljudi u životu djeteta i adolescenta i pri tome se treba imati na umu da nema samoubojstva koje se ne može spriječiti. Da ne bi došlo ni do pokušaja samoubojstva sve se više radi na primarnoj prevenciji.
Uspješnost u prevenciji uvelike ovisi o ljudima i institucijama koje se bave tom problematikom i njihovom međusobnom suradnjom.
[ Vrh stranice ]